“Škole uče znanje, ali život zahtijeva mudrost. Nikada ne zamijenite znanje za mudrost. Jedno vam pomaže da zaradite za život; drugo vam pomaže da napravite život.” – Sandra Carey
Mnogi roditelji su danas svjesni ovoga, ali ipak oni ne poduzimaju ništa. A znate li zašto !? Zato jer nas u školi nitko ne uči životnoj mudrosti ! U školi nas uče da riješavamo zadatke, ali ne i kako da se nosimo sa pravim životnim izazovima.
Zamislite, u ključnim godinama razvoja naše osobnosti, u dobi kada bi trebali stjecati znanja o životu, sustav nas stavi u klupe i uči nas da rješavamo zadatke, i to zadatke sa kojima se uglavnom više nikada u životu ne susrećemo.
I da, mi nemamo izbora ! Mi moramo sjediti u tim učionicama, i gledati u knjige dok život prolazi, skupa sa godinama koje provodimo u klupama dok nepovratno gubimo ono pravo životno iskustvo, koje bi stekli da se igramo vani.
O životu sam daleko više naučio na ulici nego u školi, što je uistinu tužno i porazno, jer ulica je nemilosrdan učitelj pa sam često učio kroz traume. Ali čak i ako je tako, danas vidim da u životu puno češće koristim znanje sa ulice , nego ono koje sam dobio u školi.
Dobro, naučio sam u školi pisati i računati. Znam otprilike kada staviti točku i zarez u rečenici, ali i tu često griješim. No hoću reći, nešto u školi ipak jesam naučio.
Ali u školi nisam naučio ništa o svojim emocijama, osim da ih skrivam i potiskujem, jer u školi smo kao djeca prepušteni sami sebi. Kada pogledam unazad učini mi se kako se škola po ničemu ne razlikuje od zatvora, osim što poslije nastave možemo ići kući.
Pod nastavom sjedimo u redovima i slušamo nešto što nas uopće na zanima, i samo čekamo zvono koje nam donosi pet minuta slobode.
A i ta sloboda nije svakome imala isti značaj, jer bilo je onih koji su radije ostajali u razredu, uplašeni od susreta sa djecom koja se iz nekog razloga izruguju sa njima, a ponekad im zadaju i udarce.
Znate, djeca mogu biti izuzetno okrutna prema onima koji iskaču iz nekakve nametnute norme. Dovoljno je bilo da imate velike uši, ili debele naočale, ili da ste izbjeglica kao što sam ja bio. I onda možete biti žrtva, ili nasilnik. Vidite, ja nisam htio biti žrtva, a po prirodi nikada nisam mogao biti nasilan, ali sam se ponekad morao natjerati.
Mnogi će danas reći; ‘ah, to je život’ , ali ne zato što život jeste uistinu to, nego zato jer o životu ništa naučili nismo, pa stoga na svašta pristajemo.
Kada smo izašli iz škole više nismo bili djeca, nego kao neke tobože odrasle osobe koje su spremne da uzmu vlastiti život u svoje ruke. I tako smo se našli suočeni sa životom, a sve što smo dobili od škole jeste diploma na kojoj piše koje zadatke smo naučili rješavati, i koliko smo dobri u riješavanju istih.
A život je mnogo više od toga za što smo se pripremali, on se sastoji od zakona o kojima u školi nismo učili apsolutno ništa. I onda u jednom trenutku poneki od nas shvate da im je netko ukrao djetinstvo, sjećajući se onih trenutaka kada su iz školske klupe gledajući kroz prozor vidjeli pticu na grani, i poželjeli da se mogu zamjeniti s njom.
Neki od vas su možda voljeli školu, ali ja nisam nikada, niti u jednom trenutku volio ništa što je vezano uz školu. Prijatelje i igru sam imao i prije škole, i u to vrijeme dok nismo imali mobitele u rukama, mi djeca smo uvijek pronalazili jedni druge na igralištima. U moje vrijeme socijalizacija nije bila problem, čak naprotiv, meni su ju u školi ukrali.
Do škole smo svi bili isti, a onda su nas učitelji i učiteljice počeli odvajati ocjenama. Jedni su bili pametniji, a drugi su bili gluplji. Nitko to nama nije direktno govorio, ali ocjene su nas stavljale u jednu ili drugu kategoriju. I mi smo se tako grupirali, pametni sa pametnima, a glupi sa glupima. Tako je škola upropastila jedinstvo koje smo imali na igralištima.
A znate što me je u životu najviše zaboljelo !? To što sam sve to zaboravio, i što sam jednoga dana odveo svoga sina u školu, iako on nije htio ići jer je htio da bude dijete, da se igra. I kada sam toga dana u njegovim očima prepoznao maloga sebe, samo sam slegnuo ramenima i rekao sebi; ‘ah, svi to moramo proći’.
Moramo li uistinu !? Ili smo samo uvjereni da je tako !?
Danas znam da bi se u školi djeca trebala igrati, i kroz igru učiti da su jednaki. Ne bi trebalo da ih se određuje ocjenama, i da ih se odvaja zbog toga jer imaju drugačije talente, nego bi ih trebalo učiti kako da ujedine svoje vještine, i da zajedno budu jači.
Sve se može naučiti kroz igru, i slova i brojevi, izražavanje i računanje. Ta gdje je bolje učiti o prirodi i društvu nego kada se u prirodi igraš sa svojim društvom !? Ima li zabavnijeg načina da se uče matematika i geometrija, od toga kada kroz igru gradimo svoju malu kućicu od pruća i blata.
Kroz igru unapređujemo jedni druge, a u školama su nas učili da ne djelimo svoje znanje, i da skrivamo svoje testove ako smo pametniji od drugih, jer potrebno je biti bolji, potrebno je biti najbolji. I zato vam kažem da ne volim škole, jer vidim skrivenu podmuklost u njima. Vidim podjelu i kategorizaciju, vidim natjecanje tamo gdje ga ne bi smjelo biti, vidim krađu djetinstva.
Možda sam malo grub, možda suviše osuđujem, ali smatram da je potrebno. Jer sve što sam rekao jeste činjenica koju mnogi još uvijek nažalost ne vide. Jer kao što sam rekao, mi smo naučeni da slegnemo ramenima, i da kažemo; ‘ah, svi to moraju proći’.
Da, mi smo naučeni da izvršavamo zadatke, a jedan od zadataka je i taj da svoju djecu stavimo u škole kako bi i oni naučili isto. Mnogo smo poslušni u izvršavanju zadataka, i mnogo smo stručni u tome da ignoriramo posljedice. Šaljemo djecu u škole, u vojske, u ratove…samo zato jer nam netko kaže da moramo.
Ja sam sebi dao jedan zadatak, a to je da za ovoga života pronađem grupu ljudi sa kojima ću napraviti novu školu, onu koja će djeci kroz igru pružiti pravo znanje o životu, i koja neće biti namjenjena samo za bogate. I zamislite, mi koji smo kadri da stvorimo svašta, da bušimo tunele i mičemo planine, čini se kao da ne možemo stvoriti takvu školu.
A znate zašto !? Ne zato što ne možemo ! Nego zbog toga što su nas jednoga dana pokupili sa igrališta, odvojili nas iz igre u kojoj smo svi bili jednaki, pa nas podjelili ocjenama i naučili nas da smo drugačiji, i da se trebamo družiti sa sebi sličnima. I tako se danas radnici druže sa radnicima, direktori sa direktorima, neradnici sa neradnicima, duhovnjaci sa duhovnjacima, menadžeri sa menadžerima…
Toliko godina u školi samo da bi nas podjelili, i odučili nas kako da komuniciramo, što smo kao djeca po prirodi jako dobro znali. Jer znate kako se kaže; Together we stand ! Divided we fall !
Nadam se da ste u svim tim godinama škole naučili barem toliko engleskog da vam ne moram ovo prevoditi..
A.K.
