Biti roditelj nije lako, štoviše, radi se o najvećoj odgovornosti koju ljudsko biće kao individua preuzima na sebe. Svojim primjerom roditelj postaje model po kojem se velikim djelom formira osobnost djeteta, pa ipak, u djetetu je uvijek prisutno i ono što pripada njegovoj duhovnoj individualnosti. Te dvije stvarnosti često su suprostavljene jedna drugoj, što dovodi do emocionalnih naboja koji na razne načine izlaze na površinu.
Kako roditelj niti sam najčešće ne poznaje vlastitu duhovnost, te ju na taj način potiskuje u korist očuvanja intelektualne osobnosti, tako i u odgoju djeteta djeluje po istom obrascu. Nametnuti obrasci intelektualne osobnosti postepeno potiskuju samu suštinu bića, što se manifestira kroz emocije koje prepoznajemo pod raznima nazivima kao što su; tuga, ljutnja, nezadovoljstvo…
Društvo u kojem živimo, i vrijednosti koje ga tvore u velikoj mjeri suprostavljaju se duhovnim principima našega bića, te zbog toga veoma često bivamo preplavljeni takozvanim nižim emocijama, a koje ukazuju na duboko nezadovljstvo sa onim što nam se trenutno događa. I dok odrasla osoba pronalazi intelektualne načine da se nosi sa tim nabojima, djete koje još uvijek nema izgrađenu intelektualnu osobnost, u potpunosti se poistovjećuje sa nabojem emocija koje izlaze na površinu.
U trenucima kada se taj naboj dogodi, dolazi do takozvanog tantruma. To je stanje koje može trajati nekoliko minuta, ili pak nekoliko sati, ovisno o dubini traume koje dijete proživljava na svojoj emocionalnoj razini. U tim trenucima roditelj često nema adekvatno riješenje, ponajviše iz razloga jer djetetu pokušava prići intelektom, zaboravljajući da emocije i intelekt ‘govore’ različitim jezicima. Najčešće to biva kao da vatrom pokušavamo ugasiti požar !
Ono što najčešće djecu dovodi u takvo stanje jeste osjećaj nerazumijevanja, ili bespomoćnosti. Po svojoj prirodi djete ne poznaje i ne prihvaća pravila koja postepeno kroje njegovu osobnost, kao što ne poznaje obrasce ponašanja koja su određena tim pravilima. Bez obzira koliko se roditelj trudio, možemo sa sigurnošću reći da ne postoji model odgoja koji bi u potpunosti zaštitio djecu od emocionalnih trauma. Na kraju krajeva, individualna i duhovna stvarnost moraju proći kroz nužnu koliziju, jer upravo u tim uvjetima svaka osoba dobiva svoju unikatnu individualnost, koja je pak većim djelom predodređena onime što duša donosi sa sobom.
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Kahlil Gibran
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona maju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti,
i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Tantrume možemo promatrati iz raznih kuteva intelektualnog promatranja i promišljanja koja mogu biti psihološka, pedagoška ili duhovna, no kada ih pokušamo svesti na najjednostavnije moguće objašnjenje, dolazimo do toga da se radi o sukobu između suštine koja već jeste, i osobnosti koja tek nastaje pod krutim utjecajem okoline i sustava vrijednosti koji tu okolinu sačinjavaju. Jednostavnim promatranjem onoga što u suštini jesmo, i onoga što živimo unutar nametnutih vrijednosti, jasno možemo vidjeti kako velikim djelom živimo ono što je sušta suprotnost onome što bi htjeli živjeti. I dok smo mi to već odavno prihvatili i integrirali, djete koje je tek u procesu integracije, pokušava se tome oduprijeti onako kako zna i umije – a to je govorom emocija; plač, ljutnja, bjes, tuga…
Da bi razumijeli djete potrebno je razumijevanje do kojeg dolazimo onda kada se prisjećamo vlastite identifikacije sa svojim unutrašnjim djetetom, koje još uvijek živi u nama, ranjeno i potisnuto, natjerano da prebrzo usvoji mnoštvo obrazaca koji pokreću procese samoporicanja. Bez obzira na karakter djeteta, tantrumi su isključivo posljedica neadekvatnih vanjskih okolnosti sa kojima se djete mora uskladiti. Mi ćemo uvijek pokušati naći opravdanje, i reći da je neko djete ovako ili onako, ali je nepobitno to da se djeca začinju, rađaju, i odgajaju unutar neprirodnih okolnosti, što za posljedicu ima to da su djeca sve više i više osjetljiva.
Roditelj dakle prije svega mora znati kako biti djete, jer djeca najbolje razumiju dječji jezik. Tek nakon što znamo kako poput djeteta pristupiti djetetu, svi ostali pristupi mogu biti implementirani u taj ‘dječji jezik’, i tada iz toga prostora možemo djelovati kao roditelj, pedagog, učitelj, i najvažnije od svega – prijatelj !
Kada djete recimo dobije potrebu da se valja u blatu, roditelj će ga najčešće zaustaviti jer ne želi da djete upropasti odjeću koju ima na sebi. To se događa zbog toga jer je roditelj zaboravio na djete unutar sebe, te iz toga zaborava očekuje da njegovo djete na isti način prepoznaje i vrednuje situaciju u kojoj se nalazi. Ovdje moramo postaviti pitanje; Što je bitnije, sačuvati odjeću ili sačuvati zaigranost i radost unutar te zaigranosti !?
Djeca od nas s pravom očekuju potpunu posvećenost i prepoznavanje, i u tim ranim godinama trebalo bi da se mi prilagođavamo njima, umjesto oni nama. Kada djete krene u blato, potrebno je prepoznati i vrednovati radost u igri, i u potpunosti zanemariti brigu o odjeći. Djete će prerasti svaku odjeću, i nova će se uvijek nekako nabaviti, ali naglo prekinuto djetinstvo se ne može kupiti. Međutim, neke granice se ipak moraju postaviti kako djete ne bi postalo nesnosno razmaženo i narcisoidno, i to je upravo ono što je najteže u roditeljstvu – pronaći i postaviti zdrave granice.
Najčešće to ne učinimo na vrijeme, pa se stoga kasnije moramo nositi sa posljedicama, a problem je u tome što ni tada mi ne znamo kako ispravno reagirati u trenucima kada djete ‘divlja’. U tim trenucima roditelji najčešće popuštaju pred djetetom i daju mu ono što želi, a što je pogrešno iz razloga jer to u djetetu dodatno utvrđuje uvjerenje da određenim ponašanjem može dobiti ono što traži. Idealno bi bilo kada bi najprije iscjelili svoje unutrašnje djete, pa tek zatim postali roditelji, međutim to je jako teško ostvarivo unutar ovoga društva, u kojem na kraju krajeva niti ne postoji adekvatna edukacija o svemu čega se spominjemo u ovom tekstu. A upravo o tome bi najprije trebali učiti u domovima, školama, crkvama…
Ono što je bitno imati na umu jeste to da djete ni približno ne uči od onoga što sluša, koliko uči od onoga što promatra i osjeća. Suprotno prihvaćenom uvjerenju da djete percipira manje nego odrasla osoba, stvarnost je zapravo obrnuta. Intelekt je poput filtera koji pod utjecajem vlastite strukture, i kroz procese analiziranja sužava percepciju o onome što promatra. S druge strane dijete vidi mnogo šire, ali nema dovoljno razvijen intelekt koji bi mu dao mogućnost da izrazi ono što percipira i osjeća. Drugim riječima, djeca i odrasli gledaju svijet drugim očima, i govore različitim jezicima, te dok je tako roditelj je taj koji se mora potruditi razumijeti djete, a ne obrnuto.
Roditeljski utjecaj na kvalitetu intelekta kojeg će djete kristalizirati i integrirati, uistinu je ogroman, i toga treba biti svjestan u svakom trenutku, kako zbog samog djeteta tako i zbog sebe. Ako djetetu pristupamo iz srca umjesto iz uma, njegov intelekt će biti više utvrđen u suštini bića, a samim time to će djete biti mirnije, senzibilnije, uzemljenije, kreativnije, i slobodnije. Čineći tako, roditelj ne radi samo na dobrobiti svoga djeteta nego istovremeno iscjeljuje svoje unutrašnje djete koje je ranjeno i potisnuto. Zbog toga je roditeljstvo istinski blagoslov, jer unutar njega pronalazimo sveto i iscjeljujuće služnje životu samome. Zaista, ako tražimo definiciju života samoga, nećemo ju nigdje pronaći tako izraženu kao u dječijoj razigranosti i nevinosti.
Ono čega moramo uvijek biti svjesni jeste sljedeće; bez obzira na sve materijalne posljedice, nikada ne bismo smjeli iz vlastitih strahova povrijediti razigranost i nevinost što krase djecu. Jer dok oni zaista mnogo toga moraju naučiti od nas, ono najvažnije ipak mi od njih trebamo naučiti…
