Zamislite da je život poput platna na kojem možete izraziti sve ono što pronalazite unutar sebe, a sve što je potrebno jeste to da zaronite duboko u riznicu vaše neizrecivo bogate mašte, kako bi u njoj pronašli darove života što donose radost vašem srcu. Zaista, ako nas Bog stvori tako da mu budemo slični, onda se to odnosi upravo na moć stvaranja, na sposobnost da udahnemo život onome što pronalazimo unutar sebe. Problem je, međutim, u tome što mi živimo i bivamo na površini našega uma, daleko od dubina mašte, zaglavljeni u onome što nas je netko o životu i nama naučio.
Takvi, mi stvaramo ono što smo povjerovali da određuje naše mogućnosti, i zbog toga smo zarobljeni u življenje života koji ne ispunjava dubine našega bića, pa nam radost bivanja ostaje tek nedosanjani san. Ako ćemo biti iskreni prema sebi, onda ćemo si i priznati kako smo ovdje zbog nečega što je daleko više od onoga u što smo upetljali svoje živote. Jer zaista, naša duša nije došla ovdje da se ostvaruje u pričama koje su nam prikazane kao jedina stvarnost ljudskoga bića. Istina je to na koju nas svakodnevno podsjeća naše srce ! A naša tuga se rađa u svakom onom trenutku u kojem zanemarimo poziv našeg srca !
Znate li da su mašta i vjera ono po čemu smo slični Bogu, i da je upravo to dvoje ono što nam ovaj svijet najprije oduzme. Jer zaista, onaj koji se se u vjeri igra unutar svoje mašte, preuzima moć nad vlastitim životom, i kao takav postaje potpuno slobodan, šličan Bogu. Ali netko ili nešto to ne želi, jer slobodan čovjek može donijeti slobodu cijelome svijetu, ili ga barem podsjetiti na nešto što je odavno zaboravljeno. I zbog toga, ako imamo ikakvu odgovornost naspram života, onda je to odgovornost koja nas poziva da pronađemo vjeru u sebi, i da vođeni njom zaronimo u neizrecive dubine naše mašte.
Mašta je potpuno slobodna, i kao takva ona zaista prebiva u nama, i čeka na nas tu na jedan korak iza naših programiranih misli. Međutim, mi smo svoje življenje utkali u gustu tkaninu što je sačinjena od misaonih uvjerenja, kao tkalac koji tka svoj vlastiti zatvor, dok vapi za slobodom i pita se; zar je ovo sve od života !? I dok se tako pita, negdje iz dubine njegova bića, kroz neprestanu buku misli, srce jedvačujno progovara, i kaže; naravno da nije, i ti to znaš, ali se bojiš zakoračiti u ono što je još uvijek nespoznato u tebi !
I zaista to je tako, jer um se plaši nepoznatog, kao što se ptica koja još uvijek ne zna da leti, plaši nebeskog prostranstva. Jer u gnjezdu je sigurnost, u gnjezdu je svijet kojeg poznaje, tlo na kojem može da čvrsto stoji svojim nogama. No za razliku od ptice, koje u jednom trenutku ipak napuste svoje gnjezdo, čovjek nažalost najčešće nikada ne raširi svoja krila, i ne baci se u zagrlja nebu, iako ga ono neizrecivo privlači. Znate, mi ćemo radije jedni drugima reći; Ne čini to, opasno je ! Ostani ovdje, tu imaš sve što trebaš ! Zašto bi riskisrao da izgubiš sve što imaš !?
A ne mogu da se ne pitam, što je to što čovjek ima, ako nema slobodu da pokuša !? Zar išta od ovoga svijeta pripada onome što praznih ruku ovdje dođe, i praznih ruku se vrati tamo odakle je došao !? Zaista, jedino za što možemo reći da je uistinu naše, jeste ta sloboda da pokušamo, kako bi u tome pokušaju dotaknuli neke nove dubine vlastitoga bića. I da, možda nećemo uspijeti doletjeti do zamišljenog cilja, ali ćemo letjeti barem neko vrijeme ! I taj let, čak iako je kratak, potaknuti će neko novo rođenje u nama, pa kada se jednom opet nađemo na nekome rubu, imati ćemo spremnija krila.
Život je igra bez početka i kraja, jer u nama je nešto što ne umire sa ovim tijelom, i to nešto nije došlo ovdje da traži sigurnost, to nešto je na nekom nama još uvijek nepoznatom putovanju što vodi prema odredištu o kojem nam šapuće naše srce. A mi, odvojeni od svoga srca, pretvaramo svoj život u kolodvor, i gomilamo prtljagu. Jer umjesto da živimo ono što je u nama, i što ne može da umre, mi pokušavamo spasiti ono čemu je smrt određena još onoga dana kada se rodilo.
I zato, u jednom trenutku kada shvatih sve ovo, ja zatvori svoje oči i zavirih u dubinu svoje mašte, i pronađoh u njoj ljepotu za koju vrijedi umrijeti. Nisam mogao da odolim, i elem, odlučih da skočim. I evo me, još uvijek padam, još uvijek ne znam kako da raširim svoja krila, pa ponekad vrištim i plačem, a ponekad uživam u letu. Jer zaista, sve dok se ne razbijem o neku hridinu, i ovaj pad je ništa drugo nego let..
