U procesu istinske transformacije osobnosti period ‘kaosa’ je neizbježan, a isti je prisutan iz razloga jer gubimo nama poznata uporišta za koja smo se inače čvrsto držali. Što je transformacija veća, ili dublja, to je kaos izraženiji. Kao kada vodu izložimo određenim frekvencijama iz kojih nastaje struktura koja odgovara toj frekvenciji, a zatim promijenimo frekvenciju, tranzicija iz stare u novu strukturu je kaotična.
Opiranje tom kaotičnom periodu transformacije jeste opiranje prirodnom procesu, koje rezultira produženjem kaosa kojeg želimo zaustaviti ili izbjeći. Izreka koja kaže; ‘noć je najtamnija pred svitanje’ , na jedan slikovit način ukazuje upravo na kaos koji predstavlja sam proces transformacije. U strahu od toga procesa, na razini intelekta mi često stvaramo nova uporišta koja daju lažni dojam stabilnosti, a zapravo se radi o pokušaju da sačuvamo staru osobnost, dok vješto glumimo promjenu.
Umrijeti prije smrti, pojam je koji se često koristi u tzv. duhovnosti, međutim malo tko se usudi u potpunosti prepustiti ‘umiranju’, i dopustit transformaciji da se manifestira u potpunosti. Zbog toga postoji potreba da se tzv. duhovnost konstantno nadograđuje novim tehnikama i metodama, koje su ništa drugo nego nova uporišta za koja se hvatamo u bijegu od vlastite preobrazbe.
Jedna izreka kaže; ‘Bog je ponor, ako imaš hrabrosti, skoči’.
Jednom kada zaista skočimo u taj ponor, više nema ničega za što bi se uhvatili. Mi možemo vikati, opirati se, pokušavati izbjeći neizbježno, no jedino što nam na kraju preostaje jeste to da se prepustimo. Ono što predstavlja istinski problem jeste to da smo na razini intelekta mi naučili kako glumiti lažno bacanje u ponor.
Onoga trenutka kada se istinski bacimo u proces duboke transformacije, na površinu će najprije isplivati sve naše slabosti, jer mi ih moramo iskustveno spoznati, kako bi mogli vidjeti njihovo korijenje, i iščupati ga jednom zauvijek. Strah od reakcije okoline najčešći je uzrok tome da se ne upustimo u istinski proces transformacije, jer veoma je teško dopustiti sebi da drugi vide naše slabosti.
Upravo zbog toga, današnja tzv. intelektualna duhovnost unutar svoje strukture jeste jako površna, jer ista nije ništa drugo do poligon za bijeg od istinske preobrazbe. Zbog toga ljudi koji godinama ‘rade na sebi’ i dalje imaju tendenciju da se suprotstavljaju onome što je suprotno njihovoj ‘duhovnosti’, jer intelekt nema druge opcije osim te da opravdava i potvrđuje svoju strukturu.
Učenje koje je Krist ostavio jasno govori o tome što je istinski proces transformacije, ali to učenje je velikim djelom odbačeno upravo zbog toga jer nas u potpunosti razotkriva, to jest razotkriva sve laži od koji se sastoji naša osobnost. Na razini intelekta mi ćemo uvijek pronaći način da to izbjegnemo, tako da glumimo promjenu, bez da smo uopće svjesni te glume.
U ovom dobu, jedini način je taj da iz srca postavljamo istinsku namjeru za istinskim oslobođenjem. Ako uspijemo zadržati tu namjeru dovoljno dugo, ona će nas sama gurnuti u ponor. To je put bez povratka, put bez mogućnosti da odustanemo, put na kojem je ‘smrt prije smrti’ neizbježan ishod.
Kad te život povede do ruba tvoje izdržljivosti, znaj da nije to kazna. To su krajnji trenuci tvoje preobrazbe, trenuci u kojima strijelac napinje svoj luk ne bi li se strijela što je više moguće vinula u visine. Strijela predstavlja tvoje sposobnosti, luk je tvoje utjelovljenje, a strijelac….Njega tek treba da spoznaš…
Anđelko Katinić
