Pokušavajući shvatiti mnoge filozofije koje govore o umijeću življenja, uvijek bih se susretao sa učenjem koje naglašava važnost pronalaženja i življenja ravnoteže, to jest bivanja u samom centru koji se nalazi između svih krajnosti. U smislu filozofije i raznih učenja, mnogo toga je rečeno o tome takozvanom srednjem put; Krist je govorio njemu, kao i Buddha, i mnogi drugi prije i poslije njih. Međutim, iako je mnogo toga rečeno i zapisano, taj srednji put kao da ostaje vješto sakriven svakom tragatelju koji za njime traga.
Mi ljudi svoje bivanje uglavnom konzumiramo kroz naš intelekt, a koji je ništa drugo nego svojevrsni software koji ne vidi dalje o informacijskog zapisa od kojeg je sačinjen. Software ili programska podrška je neopipljivi dio računala ( računalo je u našem slučaju mozak ) u kojeg se ubrajaju programi i podaci ( učenja, uvjerenja, navike koje se prenose s generacije na generaciju ) koji se nalaze na računalu, ne uključujući operacijski sustav ( op. sustav je u našem slučaju Um / Svijest / Podsvijest ). Kada svoje biće, ili bivanje u istom svedemo isključivo na intelektualnu stvarnost, sve što možemo kušati od života jesu informacije koje nam o njemu govore. Na taj način mi bivamo unutar života, bez da ga zapravo kušamo.
Na razini intelekta, a kojeg možemo usporediti sa današnjom umjetnom inteligencijom, mi možemo govoriti o životu, o ljubavi, istini i Bogu, ali ništa od toga ne možemo iskustveno živjeti, jer ono pravo iskustvo događa se na dubljim razinama našega bića od kojega smo nažalost najčešće odvojeni. Zbog toga idući kroz život mi činimo mnoge greške koje uzrokuju ono što zovemo ‘patnja’. a patnja je ništa drugo do posljedica odvojenosti od same suštine našega bića, od života, ljubavi i istine. To se događa zbog toga jer je naš software sačinjen od informacijskog zapisa koji se temelji na strahu, i samim time sve što gradimo unutar vlastitog življenja sagrađeno je na osnovu strahovanja.
Za objašnjenje ovoga kao primjer možemo uzeti nešto što je duboko utkano u ljudsko djelovanje; Kroz naviknute i nametnute obrasce razmišljanja čovjek stremi ka tome da se ostvari unutar vrijednosti koje su zapisane u njegovoj podsvijesti, a iste svakome od nas govore sljedeće; Ako želiš biti uspješan u životu moraš slijediti ostavštinu čovječanstva koje je živjelo i djelovalo prije tebe. To za posljedicu ima djelovanje uslijed kojega muškarci i žene ( očevi i majke ) streme tome svojoj djeci obezbjede sigurnost, da im stvore dom i sve uvijete unutar koji će i njihova djeca nastaviti održavati isti sustav vrijednosti.
Unutar takvog djelovanja najčešće se događa to da roditelji nemaju vremena svojoj djeci dati ono što niti sami nisu primili, jer za ostvarenje unutar nametnutih vrijednosti potrebno je izdvojiti mnogo vremena i energije. I tako se događa to da dok roditelji rade za budućnost sebe i svoje djece, djeca zapravo gotovo kao i da nemaju roditelje, jer umjesto da se igraju sa djecom, i umjesto da ih poučavaju o životu, roditelji moraju raditi za novac koji im je potreban za izgradnju doma koji je određen po standardima nametnutih vrijednosti. U tom izbivanju iz same suštine odgoja i samoodgoja propušta se izgradnja istinskog odnosa, kao i osvještavanje i ostvarivanje u suštini ljudskoga bića.
Na kraju se događa to da djeca napuštaju domove koje su roditelji gradili za njih, te ih najčešće prodaju nakon što svoje roditelje smjeste u ono što danas zovemo ‘starački dom’. Ovo je direktna posljedica djelovanja unutar vrijednosti koje su daleko od same suštine istinskoga življenja, ili slikovito rečeno; Svaki dom koji je sagrađen na temeljima lažnih vrijednosti, jednoga će dana biti srušen.
Tko god sluša ove moje riječi i tako čini, mudar je kao i čovjek koji gradi kuću na čvrstoj stijeni.
Zapljušti kiša, navale bujice, zapušu vjetrovi i stanu šibati kuću, ali se ona ne sruši jer je izgrađena na stijeni.
Naprotiv, tko čuje ove moje riječi, a ne čini tako, jest poput luda čovjeka koji sebi gradi kuću na pijesku.
Zapljušti kiša, navale bujice, zapušu vjetrovi i stanu šibati kuću, i ona se sruši. I velika bijaše njezina ruševina.’
– Isus Krist
Vidite, sve što stvaramo i gradimo unutar našega života događa se po defaultu, to jest kao posljedica djelovanja unutar naučenog i nametnutog obrasca razmišljanja koji nam je uglavnom nevidljiv, jer intelekt u kojem smo zarobljeni ne može percipirati samoga sebe. Za tako što je potreban odmak koji se događa u trenucima bivanja u dubljem aspektu našega bića, onome dijelu Sebe kojeg zovemo Svijest.
Srednji Put je savršeno slikovito prikazan kroz jednu jednostavnu rečenicu koju je izrekao Krist, a koja kaže; Budi u svijetu, ali ne od svijeta ! Ako bi pokušali razgraditi tu Njegovu rečenicu, tako da ista bude više razumljiva našem intelektu, mogli bi smo ju prevesti ovako; Svijet će ti dati sve ono što je potrebno da živiš unutar njega, ali će ti ponuditi i mnogo više od toga. Onoga trenutka kada poželiš više nego ti je potrebno za život, dogoditi će se to da život više neće služiti tebi, jer si ušao u dug, ti ćeš postati sluga svijetu.
Onoliko koliko je potrebno, toliko je i dovoljno. Živjeti to, znači živjeti srednji put ! Problem je u tome što intelekt nezna koliko je dovoljno, to znanje prebiva u ‘Srcu’, a srce je utišano kroz strah koji nas drži unutar bivanja na razini intelekta.
Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice jer ih hrani vaš nebeski Otac. A niste li vi mnogo vredniji od njih?
Može li tko od vas sebi brigama produžiti život barem i za jedan dan?
Zašto se onda brinuti za odjeću? Pogledajte samo poljske ljiljane! Niti se muče niti predu.
A kažem vam da se ni kralj Salomon u svoj svojoj raskoši nije zaodjenuo kao jedan od njih.
Pa ako Bog tako odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra baca u peć, zar se neće još i više brinuti za vas, malovjerni?
Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: “Što ćemo jesti?
– iz Učenja Isusa Krista
Sve ovo je lako reći i citirati, ali kako to uistinu iskustveno živjeti !? Činjenica je to da se tek rijetki, ili danas možda čak nitko ne odlučuje svjesno živjeti ono na što nas je Krist pozvao. Intelekt sam po sebi to nikako ne želi, jer njegova uloga je jednostavna, da potvrdi ono od čega je sazdan. Tek kada vapaj duše postane glasniji od intelektualnih želja, i kada se taj vapaj pretoči u molitvu, onaj kojeg zovemo Bog nas stavlja u životne situacije koje nas usmjeravaju prema životnome put. Pa čak i tada, kada je molitva naše duše uslišena, mi kao osobe se opiremo i protestiramo, jer proces samoostvarenja i samospoznaje mi prepoznajemo kao patnju. Na mnogo načina to i jeste patnja, jer ono što se događa unutar toga procesa je isto što i umiranje.
U tome procesu, upravo zbog te ‘smislene patnje’ mi se povlačimo u molitvu unutar koje sam Bog stavlja prave riječi u naša srca, riječi koje zatim kako ih ponavljamo, malo po malo poništavaju staro, i stvaraju novo. Slikovito rečeno radi se o reprogramiranju našeg softvera, a samo reprogramiranje unutar svoga procesa podrazumijeva kaos.
Ako se stoga nalazite u periodu osobnog kaosa, i ako ste prije nego ste ušli u njega znali uhvatiti sebe u iskrenoj molitvi koja je bila nadahnuta nečime što je veće od vašega uma, mogu vam reći samo jedno; vežite se, jer upravo se nalazite u najdivljijoj vožnji vašega života. Odredište ove vožnje nemojte niti pokušavati razumijeti sa razine na kojoj patite, jer vi patite na razini vašeg intelekta, a istome je to odrediše nedokučivo. U isto vrijeme, unatoč kaosu i patnji, vašoj duši je sasvim dobro, jer radi se o procesu njenog iscjeljenja, procesu njenog konačnog oslobođenja.
Svima koji se prepoznaju u ovome želim ugodnu vožnju. Vidimo se uskoro na Srednjem Putu !
