Naša prirodnost se očituje u jednostavnosti življenja, to jest u sposobnosti da se prilagodimo prirodnim procesima ove planete, koja je naš jedini dom. Mi smo dio prirode ovoga planeta, što nažalost prečesto zaboravljamo ili ignoriramo, te na taj način unosimo nepotrebnu težinu u naše bivanje. U tu svrhu, smisao edukacijskog sustava trebao bi biti usmjeren prema tome da najprije osvijestimo i aktiviramo našu vlastitu prirodnost, i sve one potencijale koje donosimo sa sobom. Takav sustav dakle nije namijenjen samo za djecu, nego je postavljen tako da djeca i odrasli zajedno i ravnopravno kroz kreativnu igru, življenje i rad integriraju istinska prirodna učenja.
Prije nego naučimo slova, brojeve, forme i oblike, potrebno je da znamo kako osjetiti sebe i okolinu u kojoj rastemo i živimo. Jer iako smo prije svega individualna bića, ne smijemo zaboraviti da kao individue mi živimo i djelujemo unutar kolektiva, te da sama kvaliteta strukture kolektiva određuje kvalitetu našeg življenja. To znači da niti jedno od to dvoje, individua i kolektiv, u procesu učenja ne smiju biti zanemareni. A opet i unatoč tome, potrebno je osvijestiti i postaviti jasne granice između to dvoje !
Život i učenje unutar života počinje i prije samog rođenja, što nas usmjerava prema tome da se prvi stupanj učenja o vlastitoj prirodnosti usmjerava prema roditeljima. Prirodno roditeljstvo, koje možemo podijeliti na ‘prirodno majčinstvo’ i ‘prirodno očinstvo’ , predstavljaju samu jezgru ‘prirodnog edukacijskog sustava za djecu i odrasle’.
Dokazano je da se prve traume, one koje postaju vezivno tkivo za sve sljedeće, događaju dok smo još u utrobi majke. Dijete dok je još u utrobi majke upija emocionalnu strukturu okoline i uslova u kojima se majka nalazi. Sam čin rađanja konvencionalnim medicinskim putem, ne samo da nije prirodan, nego isti predstavlja i najjaču traumu sa kojom se svako dijete rođeno u bolnici suočava, to je trauma koja u velikoj mjeri određuje naš kasniji odnos prema nama samima, kao i prema okolini. Stoga je ključno da na razini individue i kolektiva budemo svjesni procesa koji se događa u utrobi majke, te kako taj proces djeluje na majku kao ženu i biće općenito.
Pružiti majci / ženi optimalne uvjete tokom cijele trudnoće, a naročito u samom činu rađanja, jedna je od osnovnih odgovornosti unutar zajednice, obiteljske i one šire !
Ovaj dio edukacije morao bi biti integriran u edukacijski sustav, u svojim osnovama prilagođen i djeci, kako bi djevojčice i dječaci već u ranoj dobi razvijali svijest o majčinstvu i očinstvu, to jest o roditeljstvu i svim odgovornostima koje ono donosi. Djeca u najranijoj dobi imaju duboki potencijal da osjete i integriraju ovo znanje, iako ga intelektualno još uvijek ne mogu razumjeti. Ako se pažljivo posvetimo prenošenju ovoga znanja, jednom kada naša djeca odluče i sami postati roditelji, u njima će već biti razvijen prirodni instinkt, te će točno znati kako na ispravan način donijeti dijete na ovaj svijet, pruživši mu pri tome svu emocionalnu pažnju.
Edukacijski sustav, to jest dio koji je usmjeren prema djeci, trebao bi biti postavljen tako da djeca kroz igru nadograđuju svijest o sebi, o zajednici, i prirodi. Odgovornost roditelja i odraslih jeste ta da budu aktivno uključeni u igru, kako bi svojim življenjem vlastite prirodnosti mogli biti živi primjer svoj djeci koja ih promatraju i uče kroz utisak i sudjelovanje. Upravo stoga, edukacijski sustav postavljen je tako da kroz konstruktivnu igru, odrasli i djeca zajedno uče kako nadograditi sebe kao individuu, te kako kroz timski rad, ravnopravno sudjelovati u izgradnji i očuvanju zajednice, i svih zdravih vrijednosti koje osiguravaju tjelesno, emocionalno, duhovno, i egzistencijalno blagostanje.
Standardni edukacijski sustav, iz razloga jer nije prirodan niti je postavljen kao igra, stvara u djeci odbojnost prema učenju. Jednom kada se ta odbojnost duboko ukorijeni u mentalni sklop djeteta, svako sljedeće učenje koje je uistinu potrebno nailazi na otpor, te na taj način usporava ili čak zaustavlja razvijanje naše prirodnosti. Sve što učimo u školskim klupama, kroz jedan često monoton i opterećujući pristup, puno brže, zabavnije, lakše i učinkovitije možemo naučiti kroz igru.
Primjer;
Kada gradimo kuću od prirodnih materijala, recimo kuću od slame i gline, mi se susrećemo sa mnogim aspektima učenja, kao što su; matematika, geometrija, statika, biologija, kemija, timski rad, arhitektura…
Ako sam proces gradnje postavimo kao igru u kojoj ravnopravno sudjeluju sve dobne granice, na način da se zadaci smisleno podjele, svako dijete će kroz praktični timski rad, i mentorstvo odraslih, naučiti daleko više nego je to moguće u današnjim školama. Uz potrebno praktično znanje, djeca će kroz ovaj vid igre razvijati samopouzdanje i osjećaj odgovornosti življenja i djelovanja unutar zajednice. A lijepa nagrada će biti zadovoljstvo koje slijedi onoga trenutka kada igra donese vidljivi rezultat, kao što je recimo; kuća, vrt, umjetno jezero, igralište, alat, i još mnogo toga što svi zajedno svojim rukama možemo stvoriti.
Praktički sve što radimo i stvaramo unutar zajednice, obiteljske i one šire, možemo uključiti u naš edukacijski sustav. Gradnja kuće, uzgoj hrane, izgradnja alata, pravljenje zimnice, gospodarenje šumama i livadama, očuvanje vodenih tokova, akumuliranje pitke vode, igranje raznih igara, donošenje važnih odluka na razini zajednice…sve to predstavlja savršenu edukacijsku platformu koja nam pruža mogućnost integriranja istinskog znanja, znanja koje će obogatiti i pojednostaviti naše živote.
