U procesu transformacije nužno je proći kroz bol, ali nije nužno i patiti. Kada se čovjek odluči napraviti iskorak u smislu nadilaženja trenutnih uvjerenja i ograničenja, život će ga pogurati u smjeru preobraze. Ali veoma često kada dođemo pred sam kraj transformativnoga puta, gdje je bol najintezivnija, čovjek će se zaustaviti. Tu u tome trenutku čovjek odabire patnju.
Zamisliti da stojite ispred vrata koja predstavljaju portal. Sa jedne strane, one na kojoj ste vi, jeste sve ono staro što morate napustiti. S druge strane je sve ono novo što možete i želite postati, ali sama vrata su satkana od boli. Prolazak kroz ta vrata znači intenzivnu bol, ali ta bol ima svoje trajanje koje će brzo proći.
Ostanak ispred vrata, ili udaljavanje , to jest bijeg, smanjuje intenzitet bola, ali ga produljuje u nedogled. Tu u tome odgađanju i produžavanju bola, bol koja je prirodna postaje patnja koja je odabir. Zaista, koliko god je strašno proći kroz bol osobne transformacije, patnja zbog ne prolaska je duboko dublja. Ono što je još gore od patnje, jeste propuštanje mogućnosti da živimo ono što smo napustili odustajanjem..
