Znamo da danas imamo mnoge bogove, i mnoge puteve koje često zovemo vjerom ili istinom što čovjeka vode ka bogu. Svako uvjerenje o bogu stremi ka tome da pred sobom obistini i potvrdi tvrdnju od koje je satkano, i zbog toga se često svojim uvjerenjima odvajamo jedni od drugih, štiteći vlastitu utjehu što nam govori o spasenju. Na kraju krajeva, u odnosu između čovjeka i boga, čini se da je upravo spasenje to koje čovjeka drži u potrebi za vjerom, jer očigledno je da naše znanje nije dovoljno. Pitanje je od čega se to želimo spasiti !?
Bog međutim ne ovisi o našoj vjeri, dok mi itekako ovisimo o Njegovoj pojavnosti i neizbježnom utjecaju, jer ono što zovemo Bog jeste uzrok našega postojanja. Kada recimo pojedemo jabuku, s vremenom će ta jabuka postati naše tijelo, a isto će se dogoditi sa svom hranom i pićem koje konzumiramo. Na isti način i informacije koje upijamo postaju dio naših uvjerenja, našeg promišljanja, i naše osobnosti. Ta inteligencija koja jabuku pretvara u tijelo, a informaciju u osobnost, to jeste istinski živi Bog što u svakom trenutku djeluje u nama, i kroz nas.
Našem intelektu je nametnuto da o Bogu razmišlja kroz razne arhetipe koji su uspostavljeni kroz religijske tekstove, te bogu daju formu i određenu kvalitetu. Rekao bih da upravo zbog toga gubimo mogućnost da uistinu vidimo Boga kao sveprisutnu stvaralačku silu, to jest kao suštinu nas samih, jer Bog se zapravo očituje u našoj sposobnosti da promišljamo, razumijemo, prihvatimo, volimo, i stvaramo.
Kada mušakarac i žena u činu ljubavi ujedine svoja tijela, i kada tim činom začmu novi život u utrobi žene, ono što se zatim događa jeste čisto djelovanje života, ili Boga koji svojim djelovanjem tvori novo tijelo, novi život, novu svijest. Onome koji ovome svjedoči, a i dalje ima potrebu da vidi i upozna Boga onako kako Ga zamišlja i očekuje, taj isti Bog ostaje vječno skriven. To se događa zbog toga jer gledajući kroz ono u što smo uvjereni, mi stvaramo vlastitu predodžbu zbog koje ne vidimo ono što uistinu Jeste.
Jednom prilikom tražio sam alat koji mi je trebao da nešto s njime napravim, a u mojoj glavi taj je alat imao crvenu ručku. Nebrojeno puta sam prošao kroz sve mjesta gdje je taj alat trebao biti spremljen, ali moja potraga je bila bezuspješna, što me već pomalo naživciralo pa sam odlučio odgoditi potragu na nekoliko minuta. Nakon kratke pauze pogledao sam ponovno i pronašao ga na mjestu na kojem bi i trebao biti, i tada sam shvatio da mi je nekoliko puta bio u ruci dok sam ga tražio. Problem je u tome što sam ja u glavi imao sliku o alatu sa crvenom ručkom, a ona je zapravo bila žuta. Vidite, na ovaj način često ne vidimo ono što nam je pred nosom, kao što je recimo Bog prisutan u svakome trenutku, no mi ga ne vidimo jer ne odgovara onome kako ga zamišljamo.
Tužno je da tražimo Boga u opisima, i da pod utjecajem toga opisa propuštamo da Ga vidimo, zasljepljeni vlastitom idejom o njemu. On je nepobitno sveprisutan, i u svakome trenutku djeluje u nama i kroz nas, a mi Ga ipak ostajemo gladni. Ovdje jasno vidimo kako nam intelektualno znanje, i uvjerenja što iz takvoga znanja proizlaze oduzimaju širu percepciju stvarnosti, i na taj nas način osiromašuju, oduzimajući nam onu najljepšu dimenziju postojanja – onu u kojoj svjedočimo sveprisutnom čudu života.
Zagledati se u sebe i ponovno vidjeti svoju ljepotu, te iznova zavoljeti sebe cijelim bićem, zbog spoznaje da se Bog očituje kroz moje postojanje – to je istinska religija, ona koja zaista čovjeka ujedinjuje sa Bogom. Jer zaista, On je s nama u sve dane, do svršetka svijeta !
