Zaborav o igri
U tihom šapatu života, putnik se izgubi u mnoštvu koraka, zaboravljajući onu slatku igru s vremenom. Tijelo postaje teret, a duša se gubi u labirintu misli, udaljavajući se od svoje istine.
Dok koraci postaju sve teži, srce se sjeća vremena kada su svjetlost i sjena plesale zajedno, kad je život bio jednostavna melodija koju smo s ljubavlju svirali. No, kako rastemo, magija se polako gubi, a svijet postaje mračan i hladan, poput zaboravljene slike u prašini vremena.
U tom trenutku, usamljeni putnik shvaća da je izgubio sebe u beskonačnom kolu stvarnosti. Tražeći utočište od vlastite tame, bježi u zamršeni labirint svojih strahova, samo da bi se na kraju suočio s istinom o svojoj vlastitoj smrti.
No, čak i u tami najdublje noći, sjaj srca nikada ne blijedi. Kroz sjećanja na izgubljene trenutke radosti, putnik osjeća žar ponovnog rođenja. I tako, sjećajući se svojih korijena, ponovno otkriva čaroliju života, igrajući se s ljubavlju i strašću poput djeteta koje se vraća kući.
⟿
Veoma bitan dio Učiteljevog učenja jeste onaj koji nas uči važnosti očuvanja onog dijela našeg bića kojeg često nazivamo svojim unutrašnjim djetetom, a zapravo se radi o čistoći ili nevinosti. Zbog osnovnog podsvjesnog obrasca kojeg smo spomenuli u poglavlju prije ovoga, mi smo veoma rano primorali sami sebe da odrastemo, što god to značilo u terminologiji našega intelektualnog poimanja nas samih, i života općenito.
Sa aspekta našeg intelekta odrastanje podrazumijeva uspješnu adaptaciju, to jest uspješno prilagođavanje na tekuće uvjete okoline u kojoj se nalazimo. U tom procesu prilagodbe mi smo najčešće emocionalno prisiljeni da djelujemo protivno intuiciji našega bića. Taj čin ignoriranja u nama izaziva duševno emocionalnu bol ili traumu, što neutraliziramo na način da dodatno otupljujemo svoju intuiciju, kako bi se zaštitili od bolne istine koja ukazuje na naše otuđenje od vlastite suštine.
Da bi se mogli uspješno priključiti natjecateljskom svijetu odraslih, mi moramo što je prije moguće zatomiti svoje unutarnje dijete, u čemu nam pomažu takozvani autoriteti.
Kao u svemu drugome, tako i po ovom pitanju Učitelj nas uči o nužnosti očuvanja ravnoteže, jer naravno da nije dobro za nikoga ako odrasla osoba doslovno ostane na razini djeteta, kao što nije dobro da postane isključivo odrasla po standardima izokrenutih vrijednosti.
Učitelj stavlja naglasak na nužnost očuvanja sposobnosti da se igramo sa životom, umjesto da ga shvaćamo suviše ozbiljno kao da je isti nekakav naporni zadatak kojeg moramo riješiti na način kako nam nameću naši društveni autoriteti. Život u sebi nosi mnoge krajnosti koje zahtijevaju od nas upravo to da budemo u stanju reagirati sukladno situaciji u kojoj se nalazimo.
Na primjer, u igri sa malim djetetom odrasla osoba ( roditelj, staratelj…) bi morala moći razumjeti potrebu dijeteta kojeg nije briga što drugi odrasli misle o njemu dok se valja po travi, uronjen u blato. Zbog nemogućnosti da se odupru opisanom osnovnom podsvjesnom obrascu roditelji uglavnom nisu spremni da se u potpunosti pridruže djetetu u takvom obliku igre, što rezultira malim, ali štetnim emocionalnim traumama kod djeteta.
Ako pogledate životinjski svijet vidjeti ćete kako se majke malih medvjeda ili lavića igraju sa svojim mladuncima upravo kao da su i one same još uvijek mladunci, dok je kod nas ljudi taj prizor sve teže i teže vidjeti. Razlog tome je taj što čovjek reagira na osnovu onoga što je u njegovom intelektu integrirano kao općeprihvaćeni standard ponašanja, što samo govori o našoj isprogramiranosti i manjku slobode.
Isključivim razvijanjem našeg intelekta, i istovremenim suzbijanjem mašte i vjere, mi ljudi napuštamo našu nevinost i čistoću, ili slikovito rečeno mi ubijamo svoje unutarnje dijete. Jednom kada gotovo u potpunosti zatomimo svoju djetinju prirodu događa se to da život postaje sve više i više opterećen brigama, žudnjama i takozvanim sivilom. Ovo je nepobitna istina koja se neumoljivo odražava u svijetu koji nas okružuje !
Kroz svoje učenje Učitelj nam objašnjava kako bi svaka odrasla osoba koja želi oživjeti svoje unutarnje dijete, morala podvrgnuti svoj um svakodnevnoj mentalnoj disciplini razvijanja mašte, što podrazumjeva izvođenje raznih kreativnih vježbi. Kroz ovaj aspekt rada na sebi događa se to da rehabilitiramo svoju djetinju prirodu, ali istovremeno razvijamo našu sposobnost da preuzmemo odgovornost za više dobro našega sveukupnoga bića.
Sposobnost da istovremeno razvijamo svoju razigranost i svoju poduzetnost najbolji je pokazatelj našeg duhovnog napretka, i upravo zbog toga Učitelj izričito upozorava na opasnost duhovnog egoizma koji uvijek rezultira morbidnom ozbiljnošću. Drugim riječima, ako vidite da vas određena duhovna disciplina čini previše krutim i ozbiljnim, to znači da ste ili krivo shvatili smisao učenja, ili jednostavno sljedite krivo učenje.
Vježba;
U ovoj vježbi koristite sve bogomdane alate koji su vam potrebni kako bi unutar vlastitog polja svijesti konstruirali imaginarnu stvarnost na način da je ista što je više moguće stvarna, to jest da ju zaista možete iskusiti vašim osjetilima. U samom početku to naravno neće biti lako, no opet ponavljam, ukoliko budete ustrajali uspjeh je neizbježan.
Vježbu započinjete u obliku jednostavne vizualizacije koju uz pomoć vaše mašte razvijate u smjeru događaja koje želite kušati u vašoj stvarnosti. U samom početku se fokusirate na vizualni aspekt tako da u viziju implementirate što je više moguće detalja koji obogaćuju vaše iskustvo maštanja. Jednom kada je vizualizacija konstruirana u polju vaše svijesti, vi idete dalje i proširujete svoj doživljaj na ostala osjetila.
Dajte sve od sebe da zaista iskusite sve ono što je uključeno u vašu vizualizaciju. Recimo ako se radnja u vašoj vizualizaciji odvija negdje vani, usred lijepog ljetnog dana, pokušajte da osjetite toplinu sunčevih zraka na vašoj koži, ili miris cvijeća koji se širi ljetnim danima. Ili ukoliko je kišan dan, dopustite si da uistinu pokisnete unutar vaše mašte. Vjerujem da ste mnogo puta u životu pokisnuli, a ako jeste onda vi točno znate kakav je to osjećaj, integrirajte ga u vašu maštu.
Mašta i vjera u kombinaciji predstavljaju osnovne alate naše kreatorske moći, drugim riječima to su urođene sposobnosti ili talenti ljudskoga bića koji se po učenju Učitelja moraju razvijati. Osoba koja ne razvija ove talente nesvjesno odbija preuzimanje odgovornosti koju mu donosi jedan veoma bitan aspekt njegova bića, i na taj način takva osoba zapravo prekida proces osobnog rasta na svom putu ka samoostvarenju.
Komentar;
“U životu postoji suptilna igra koju često zaboravljamo kako odrastamo. Izgubimo se u ozbiljnosti svakodnevnih briga i obaveza, dok nam unutarnje dijete tihim glasom podsjeća na radost i čistoću igre.
Naš put odrastanja često nas odvodi daleko od tog izvora radosti. Prilagođavamo se društvenim normama, gušeći svoju maštu i spontanost. No, unatoč svemu, duboko u našem srcu, ostaje želja za povratkom u to nevino igralište života.
Učitelj je taj koji nas podsjeća na važnost očuvanja te nevinosti. On nas potiče da se vratimo maštovitosti i slobodi izražavanja, kako bismo oživjeli svoje unutarnje dijete.
Kroz maštu, otvaramo vrata bezgraničnom svijetu mogućnosti. Vizualiziramo svoje snove i želje, stvarajući stvarnost izvan granica materijalnog svijeta. U toj igri kreativnosti, pronalazimo radost i inspiraciju za život punog boja i čuda.
U svojim riječima, Učitelj nas poziva da se prepustimo igri života, da se oslobodimo tereta ozbiljnosti i ponovno osjetimo čaroliju postojanja. Kroz igru i maštu, otkrivamo istinu našeg bića i povezujemo se s dubljim smislom života. Dozvolimo sebi da budemo dječje nesputani, da se smijemo, sanjamo i stvaramo slobodno, jer u toj igri leži ključ naše slobode i radosti.”
