Ono što čovjek često ne vidi jeste to da gubi sebe u težnji da očuva sigurnost na koju je navikao, ne vidjevši pritom da je ta sigurnost potpuno iluzorna.
Mnogo toga čovjek smatra sigurnošću samo zbog toga jer mu je to poznato, dok u isto vrijeme on u sebi nosi strah od nepoznatog, te se ne usudi napraviti ono što u dubini bića želi, i što mu je potrebno.
Muškarci i žene često godinama ostaju u toksičnom odnosu, gubeći sebe ne bi li sačuvali odnos, koji iako je toksičan, u sebi nosi nešto poznato što daje lažni osjećaj sigurnosti.
Na ovaj način mnogi među nama sebi oduzimaju mogućnost samospoznaje, kao i mogućnost življenja u istinskoj Ljubavi.
Kada se nalazimo u nečemu sa čime se identificiramo, mi nismo sposobni da imamo širu percepciju o onome što nam se događa. U odnosu između muškaraca i žene, to je veoma često, a posljedica toga jeste to da osobu nasuprot sebe krivimo za vlastiti gubitak slobode. Međutim, za Ljubav i rat, potrebno je dvoje.
O ljubavi ne znamo gotovo ništa, jer da znamo, mi bi ju živjeli u svakom trenutku. A kada bi ju živjeli, tada bi uistinu vidjeli i osjećali jedni druge, te naša ljubav ne bi imala rok trajanja.
Da bi mogli imati dublji uvid u uzroke i posljedice, kada govorimo o odnosima, potrebno je da imamo odmak, to jeste vremenski period u kojem, ako smo iole svjesni, možemo jasnije vidjeti sebe, ne bi li dokučili što je to što uistinu želimo.
Nažalost, naši odnosi su često parazitski, opterećeni ljubomorom i manipulacijom, te zbog toga nismo sposobni dati slobodu jedni drugima, što jasno ukazuje na nedostatak istinske Ljubavi unutar odnosa.
Jer iako u našoj poeziji i hvalospjevima o ljubavi, mi ističemo kako znamo da ljubav ništa ne drži za sebe, u stvarnosti smo daleko od življenja onoga što na razini intelekta mislimo da poznajemo.
Ja tek nedavno naučih da zaista volim na način da mi je samo voljenje dovoljno, jer zaista ljubav je dovoljno kušati unutar sebe, bez potrebe da posjedujemo onoga koga volimo.
Rezultat takvog voljenja je iscjeljujući, a jer nas tjera na iskrenost i otvorenost, mi ćemo tu ljubav izreći, i ona će nam biti uzvraćena.
U zaljubljenosti nama je bitno da nam zaljubljenost bude uzvraćena onako kako mi očekujemo, dok u istinskom voljenju to zaista nije bitno, jer Ljubav je Ljubav, bez obzira u kojem obliku ju dobivamo nazad.
Takva ljubav povezuje dvoje na jednoj sasvim novoj razini, u tolikoj mjeri da se mogu dozvati mislima koje dolaze iz toga prostora dubokog poštivanja. Zbog toga se kaže da srodne duše imaju sposobnost telepatske komunikacije.
Ono što je bitno jeste to da prepoznamo, vrednujemo, i poštujemo ono što nas uči kako da uistinu volimo. Ali nažalost tek rijetki među nama sposobni su vidjeti i naučiti, te se zbog toga odnosi najčešće završavaju na načine u kojima obe strane pred sobom potvrđuju svoju žrtvu, što oduzima mogućnost učenja i rasta u sposobni voljena.
Život je put na kojem susrećemo osobe koje nam poput zrcala pokazuju naše fragmente, jer nemoguće je vidjeti sve verzije sebe kroz samo jednu osobu.
Stoga partneri koji su uistinu spremni doživjeti potpunu transformaciju, mogu se naći u situaciji kada se njihovi putevi razdvajaju, i veoma je bitno prepoznati taj trenutak, kako ne bi odustali od sebe u ime onoga što zapravo niti ne postoji.
Razdvajanje je uvijek bolno, ali oni koji idu kroz život na način da zaista nešto i uče, neće nikada u potpunosti napustiti jedno drugo, jer njihov odnos će se samo transformirati iz ljubavničkog u prijateljski, i kao takav imati će čak i veću dubinu.
Jer zaista, kada se makne nerealni teret nezrelog ljubavnog odnosa, dvoje napokon može dublje i iskrenije doživjeti ljubav. Ovo nam daje mogućnost da transformiramo sebe, da naučimo dublje voljeti, i da u sljedećem susretu sa nekim koga nam život donese , mi zaista znamo kako voljeti bez da oduzimamo slobodu jedno drugome.
