Kada razmišljam o sebi, ili kada razmišljam o čovjeku općenito, ono što me uvijek nekako zaustavi jeste spoznaja o tome koliko zapravo ne poznajemo sebe, mi koji skupljamo mnoga znanja. Nije li to paradoks, ići kroz život skupljajući mnoga ‘znanja’, i onda kada dođemo do kraja svoga puta, shvatimo da nismo naučili gotovo ništa o sebi. O svojoj osobnosti možemo reći puno toga, ali što možemo reći o onome dijelu nas koji prethodi našim osobnostima !? Imamo li ikakvoga znanja o tom skrovitom kutku sebe, u kojem se tu i tamo pronađemo, kako bi se prisjetili i rekli sebi da postoji još nešto pored ovoga što živimo !?
Moje najranije sjećanje, ili bolje rečeno, moje prvo osjećanje sebe unutar života izgleda otprilike ovako;
Sjedim u pijesku ispred svoga doma, u seoskom dvorištu, u malom posavskom selu, bez misli, bez potreba, potpuno slobodan. Osjećam nekakav poznati mir, spokoj koji možda najbolje opisuje ono što predstavlja konačni cilj svih mojih potraga koje su mi u kasnijem životu donijele toliko sreće i boli. Ispod mene pijesak, okolo mene zrak, iznad mene veliko plavetnilo, a na mojoj koži kao da se odmara toplina sunca. Ptičice cvrkuću, psi laju, lišće šušti, vjetar sklada svoju glazbu, a ja u svemu tome potpuno siguran, i jedno sa svime. Ne postoji nikakva odvojenost između mene i svega toga, kao da se svo to postojanje odražava u mome iskustvu, samo zbog mene, i kao da nebi niti postojalo ako mene nebi bilo.
Tu, u tim trenucima bivanja, još uvijek nisam poistovjetio sebe sa onime što je svijet kasnije utkao u mene, tu sam još uvijek mogao vidjeti stvarnost bez filtera koji ju opisuju, i stoga sam ju mogao osjetiti kao da je neodvojivi dio mene. Tek s vremenom, kako sam odrastao i skupljao ‘znanja’ koja daju opis i nekakav značaj svemu u meni i izvan mene, ja sam se počeo odvajati od stvarnosti, kako bi mogao postati inidividua, to jest osoba koja traži svoj put, svoje usmjerenje. I sve je to dobro, jer tako je ovaj život satkan, stvoren od nekoga tko zna mnogo više od nas, a sve što možemo učiniti jeste da se prepustimo, i da se trudimo ne propustiti one trenutke koji nam daju slobodu izbora, jer upravo su ti trenuci najvažniji u našem životu.
Rađanje osobnosti je neizbježno, baš kao i njeno umiranje, ona je dakle nužna i veoma bitna. Ono što nije dobro za nas jeste to da se u potpunosti poistovjećujemo sa osobnostima, jer iste danas jesu a sutra nisu. Kada smo došli na ovaj svijet, mi smo bili poput praznoga papira, možda ne u potpunosti jer ipak donesemo ponešto sa sobom, nešto što privlači određene okolnosti u naš život, ali u suštini smo bili poprilično čisti i prazni, poput posude u koju tek treba uliti ono za što je napravljena. Takvi mi krenismo u ovaj svijet, okruženi ljudima koji nam ponešto govore o životu, o tome tko smo i što smo, i što bismo trebali činiti.
Malo po malo, slušajući, promatrajući i kušajući, mi smo počeli da se punimo, i da polako postajemo sadržaj sa kojim se poistovjećujemo, sadržaj za kojega bez imalo oklijevanja kažemo; ‘ovo sam ja!’. Međutim, i prije nego je sav taj sadržaj u nama postojao, naš osjećaj sebe je bio prisutan, možda i puno jasniji nego danas kada smo stariji i ‘pametniji’. Ali ne možemo cijeli život ostati dijete, jer naprosto to nije niti moguće, niti dobro za nas, jer mi smo tu da se razvijamo. Ono što je porazno u svemu tome jeste to da zbog manipulativnih utjecaja koji su prisutni u ovoj slojevitoj, nama neshvatljivoj stvarnosti, mi odrastamo na način da se svojim odrastanjem udaljujemo od svoje svrhe. I tu se rađa ono unutrašnje nezadovoljstvo, ona glad za nečime čak i onda kada imamo sve u životu. Što je to što tražimo, i gdje je !?
Vidiš, baš poput tebe dragi moj čitaoče, i ja sam osoba koja u sebi nosi sve ono lijepo i manje lijepo što dobih i naučih na svome proputovanju, i ja sam sve to, i ništa od toga nisam, baš kao i ti.
A pogledaj sada ovo; U ovom trenutku dok čitaš ove riječi koje ja zapisujem, nas dvoje se susrećemo negdje u nekom prostoru kojeg nosimo u sebi. Zaista, ti i ja smo sada zajedno u ovome trenutku, i ako malo zastaneš moći ćeš osjetiti isto ovo što ja osjećam, i znati ćeš iz kojeg kutka ti se obraćam, jer isti taj kutak se nalazi u tebi. Ako bi se sreli tijelima, kao osobe, negdje u nekakvim okolnostima, ne bismo se susreli ovako stvarno i iskreno kao što se susrećemo ovdje u ovom trenutku. Jer u pojavnom svijetu mi smo na oprezu, to nam je urođeno, da održavamo i čuvamo ono što smatramo da jesmo. Zbog toga se kao ljudi teško prepoznajemo, zbog toga ne možemo uistinu vidjeti i osjetiti jedni druge, jer gledamo i doživljavamo jedni druge kroz filtere.
Ovdje u ovome trenutku, neki od vas prepoznati će nešto u meni, nešto jako blisko vama, nešto zbog čega sam vam možda i drag, iako me nikada niste sreli. To je zbog toga jer kao bića mi zaista jesmo bliski jedni drugima, ali kao osobe se prečesto i suviše udaljujemo. Već u sljedećem trenutku možete čuti nešto o meni, od nekoga tko, recimo, misli da me poznaje, i vaš osjećaj mene se može u potpunosti promijeniti. Znate, mi to radimo jedni drugima, jer zaista svojim prosudbama mi gradimo i rušimo mostove među nama, s time da ih nažalost češće rušimo nego gradimo.
U svome dosadašnjem životu sam bio mnogo toga, i činio sam mnogo toga, lošega i dobroga. Bio sam ovisnik, diler, kradljivac, lažljivac, provalnik, nasilnik, ali sam isto tako bio toliko toga što je suprotno svemu što sam nabrojao. Netko me je upoznao u jednom, a netko u drugom izražaju mene. Što sam ja od svega toga na kraju !? Ja bih rekao da sve to jesam ja, a opet ništa od toga nisam, jer sve je to prolazno. Ali ima nešto neprolazno u nama, tamo u onom kutku gdje smo se maloprije sreli, i to nešto je jedino što je uistinu bitno !
Kada bi češće boravili u tome prostoru, i kada bi kroz njega živjeli jedni druge, mnogo bolje bi se odnosili jedni prema drugima. Tada ne bi propustili sve ono što srcem i bićem privlačimo, a što propuštamo zbog toga jer konačne odabire donosimo kao osoba, a ne kao biće. Toliko puta je ljubav koju tražimo došla u naš život, a mi ju nismo prepoznali, jer na razini osobe, kroz očekivanja i potrebe, mi ju drugačije zamišljamo. Toliko puta je Bog došao u naš život, da nam donese odgovore na naše potrage, ali mi Ga nismo prepoznali, jer ono što nam je donio nije išlo u smjeru naših želja i očekivanja. Ali dobro, život ide dalje, ljubav će opet pokucati na naša vrata, a Bog će nas i dalje posjećivati, i sve će nas to svakoga puta još malo približiti nama.
Na kraju krajeva, bitno je ono što jedni drugima donosimo, a ne tko smo i što smo kao osobe. Jer ako smo se sreli, to nije slučajno, svatko od nas je koračao svoj dio puta što nas je doveo do susreta. A susreli smo se, dragi moji, zato što smo jedno drugome nešto nosili, a da toga nismo bili niti svjesni. I upravo zbog toga, u svakom susretu trebamo tražiti učenje koje je u njemu skriveno, jer na kraju krajeva to jeste život. Sve što činimo jedni drugima, dobro i loše, privučeno je obostrano, a na nama je da prepoznamo svoj dio u svemu tome. Jer ako ćemo gledati samo na drugu stranu, ništa naučiti nećemo, a učenje koje smo propustili će se zasigurno opet vratiti, i to u još žešćoj verziji.
